“Otišao sam i vratio se, ali nisam ostao isti, ili sam možda bio više isti nego što sam bio prije puta..”

Autor priče: Hrvoje Alilović
Naziv priče: Korak

Prvi korak sam napravio u naslonjaču, nekoliko sati se prevrčući, umornih očiju, teških ruku od svih čudnih poza držanja knjige ali probuđenog srca. Do tada sam prohodao kilometre i dane s Bilbom i Frodom, nebrojeno puta bio u Narniji, mahao Proroku kada je odlazio na svoj brod, putovao u Egipat i na Madagaskar, ali prvi pravi korak sam napravio u tom naslonjaču.

Osjetio sam vrućinu španjolske nizine na svome vratu, udisao čisti zrak visokih planina Francuske, mirisao vlažne šume Asteriksove domovine. Znao sam da ovoga puta ja moram napraviti taj korak. Ne samo da moram nego i želim napraviti taj korak. U srcu kao da se otkinuo jedan komadić, napravio branu i rekao: „Mene može ispuniti samo ta avantura.“ Srce je postalo gladno. Takvu glad neću utažiti sve dok ne stupim nogom na granicu Španjolske i Francuske, u malo mjesto Saint Jean Pied de Port.

O kako sam sipao vatrene ljubavne snove svakome tko je želio slušati. Uz šalicu kave ili pivo govorio kako ću jednog dana samo s ruksakom propješačiti cijelu Španjolsku, od jednog kraja gdje se dodiruje s Francuskom pa skroz do Atlantskog oceana. To će biti vrijeme tišine, vrijeme rađanja viteza u meni. Na tom ću putovanju pronaći sebe, smisao svog života. Pronaći ću lijek za mrak i ludost ovog svijeta koji me okružuje.

Svako je proljeće bilo puno planova, skupljanja novca, gledanja karata, traženja najboljih ruta. Počeo bih svima pričati da je ovo to ljeto, da je vrijeme sada i da ću to učiniti. „Ovog ljeta nisam u Slavonskom Brodu samo da znate, ovo ljeto ću biti u Španjolskoj.“ Ali svi su znali, a znalo je i moje srce, čekat će Španjolska sljedeću godinu. Našao bih neku ispriku i bio bih ljut na cijeli svijet. Preko zime bi moja avantura hibernirala u sramoti, a na proljeće, kao na novom praznom listu papira, krenuo bih ispočetka. Novi planovi i nove rute.

Ljuljačka nije bila podmazana i proizvodila je oštar zvuk koji mi, za divno čudo nije smetao. Ljeto je već postalo ljepljivo i veoma prisutno. Prošlo je deset godina od naslonjača, prošao je fakultet, prošle su mnoge kave i mnoga piva, mnogi vatreni govori koji su postajali sve hladniji, ali samo na van. Moje srce, iako u porazu i dalje je imalo onu jednu rezervaciju. Duboku glad koju su otvorili sv.Jakov i njegova dolina zvijezda. Sjedio sam na ljuljački i smišljao što raditi sutra jer ovaj je dan bio isti kao jučer a jučerašnji je dan bio isti kao onaj dan prije. Vruć. Dugačak. Sličan. Bio je običan dan ali ovo je ipak bila neobična noć.

Jedne vruće, ljepljive brodske noći, poput hladnog vjetra s nekoliko kapljica izvorske vode koje su pale na moje lice, monotoniju tih dana prekinula je misao: „Sada ili nikada.“ Ustao sam se i napravio drugi korak. Bez puno planova, ruta i bez previše razmišljanja, kupio sam jednu avionsku kartu i dvije karte za autobus. Izašao sam na ulicu, noć je sada bila hladnija i glasno sam se nasmijao nad tihim ulicama Slavonskog Broda. Imam tri tjedna da pripremim taj jedan ruksak. Idem u Španjolsku. Idem do sv.Jakova.
Morao sam prenoćiti u Rijeci jer me idući dan čekao put za Veneciju i onda za par sati slijetanje u Španjolskoj, gdje će me jedan vlak i jedan autobus odvesti do Camino de Santiaga. Čekala su me 33 dana pješačenja, 890 kilometara nepoznate zemlje. Čekalo me i još toplije ljeto, nepoznati jezik, uske ulice, čekala me priroda, nizine i planine. Čekaju me psi lutalice i lude krave; čekaju me ljudi, čeka me Bog, čeka me avantura. Nisam znao što raditi taj cijeli dan u Rijeci; gledao sam televiziju, hodao gore-dolje kao ovisnik na odvikavanju, nisam mogao spavati ni čitati ni razmišljati. Samo sam želio da prođe taj dan i da vidim kako će to sutra izgledati. Bilo je blizu.

Četvrti korak je bio kada sam sišao s vlaka u Pamploni, pola 2 u noći. Rezervacije, naravno, nisu prošle kako su trebale proći i uhvatio sam jedini mogući prijevoz koji me nekako usred noći dovukao u grad bikova i rajčice. Prazne ulice grada kojeg sam poznavao samo kroz Hemingwayja i njegovog boksača. Ništa nije radilo. Tišina, mračne ulice, glatki kamen. Izgledalo je kao da sam u nekom dalmatinskom mjestu, ali miris je bio drugačiji. Ne znam gdje ću spavati. Svi hoteli, hosteli i albuergei su davno zatvorili svoja vrata. Pa sam ja, šećući se premoren, otvorio vrata neke zgrade. Nisam znao kakva je to zgrada, ali vrata su joj bila otvorena pa sam, u hodniku iza stepenica, rastvorio svoju vreću za spavanje. Ideju mi je dao beskućnik ulicu niže koji je spavao uz izlog jedne trgovine. Moja prva noć na Caminu je provedena na ulici, na hladnom podu neke zgrade. Savršen početak avanuture.

Jutro sam proveo na glavnom trgu u Pamploni. Nikad prije nisam bio tamo. Bilo je sedam sati i ništa u gradu nije bilo otvoreno, a ja sam žudio za nekim kroasanom i kavom. Sjedio sam na jednoj klupi i čekao, pomislivši: „Znači ovo je Španjolska.“ Oko 7 i 45 sam ugledao prve ljude, smetlare koji su čistili trg i pokrajnje ulice, a tek je poslije 8 netko slučajno otvorio jedan kafić dok su se svi drugi otvorili oko 9. Dobio sam svoju kavu i kroasan ali i novog prijatelja, Amerikanca imenom Anthony. Anthony je bio posljednja godina fakulteta te je odlučio ljeto provesti tražeći sebe po Španjolskoj. Moj ruksak je imao oko 10 kilograma, a njegov sigurno i duplo više. Nagurao je u njega laptop, fotoaparat, a možda i kakav televizor te tko zna što još. Nakon doručka, zajedno smo prohodali prvih 25 kilometara te su na kraju dana mene boljela ramena i leđa, a mislim da je on dobio nekakvo iskrivljenje kralježnice ili mu se barem neka kost nepovratno savila. Sljedećeg je dana on poslao pola svojih stvari nazad u Ameriku, a ja sam iz ruksaka izbacio još dva kilograma nepotrebnih stvari kao što su hlače, majice, bokserice, gel za tuširanje, boca vode, lijekovi i slično.

Sjedio sam uz čašu vina i jeo neki tapas u malom selu u pokrajini Rioja. Sjećam se samo jedne skulpture žabe kojoj su djeca nešto bacala u usta. Nekoliko stolova dalje sjedio je čovjek s gitarom, pjevao stare country pjesme i to baš one prave, Waylon Jennings i ekipa. Valjda tako kada putuješ s nekim u istom smjeru nije ti problem doći i sjesti s njim za stol. Imao je sedamdesetak godina, mali ruksak i gitaru. Tu noć saznao sam da su on i njegova žena planirali doći na Camino de Santiago već trideset godina, ali ona je prošle godine umrla i sada je on došao sam, s njezinim pepelom u torbi i svaki dan pjeva njezine najdraže pjesme. Sjedio sam, slušao, šutio i razmišljao o svim propuštenim prilikama.
Prvi put sam ih vidio u jednom ružičnjaku, sjećam se mirisa i blijedo crvenih boja. Par, muško i žensko, ljubavnici, muž i žena, partneri, dvije duše, a jedno tijelo. Drže se za ruke i hodaju. Mirno. Polako. U nekom svom svijetu. Upijaju svaki trenutak, svaki novi zavoj na cesti, svaki pogled ljepote nikad prije viđene njihovim očima, svaku onu ružu. Vidio sam ih opet nekoliko dana kasnije na jednom od prekrasnih mostova preko kojih prođete stazama sv.Jakova. Vidio sam ih i kako zajedno peru svoje rublje negdje na Meseti te kako sjede na klupi u jednom od tri milijunska grada kroz koja prolazite na putu, a koji vam se jako brzo zgade i zbog kojih želite pobjeći nazad u prirodu. Iskakali su na mom putu baš u pravo vrijeme da me sjete da trebam ići polako i da je potraga za smislom isto što i potraga za ljubavi. Svaki put kad bi ih ugledao, oni su se držali za ruke pa čak i kada su prali svoje rublje, mislim da ih nikada nisam vidio da se nisu držali za ruke, a vjerojatno su tako i spavali.

Jednog kišnog dana, upoznao sam voditelja glavnog dnevnika u Češkoj koji nije više mogao izdržati tempo svoga posla i besmisao svakodnevnog rada. Trebalo mu je nešto više i jedino za što je znao gdje može pobjeći je bilo ovo mjesto. Nikome nije rekao da odlazi, samo se jedne večeri pokupio i otišao. Nije odgovarao niti na pozive niti na mail-ove, jednostavno je otišao. Kaže da su se snašli bez njega na televiziji. Netko ga je već zamijenio, ali sam nije znao što će biti s njegovim poslom pa ni životom, ali mi je rekao da napokon može živjeti. Ja sam mu ispričao svoju životnu priču, a poslije toga se više nismo vidjeli. Čini se da je lakše ispričati sve strancu nego nekome tko nam je tu, blizu.
Na ovom sam putovanju shvatio da ja već dugo nisam bio ja. Za mene su se prilijepile greške, porazi, pobjede, frizure, krive riječi, rane, tereti i ja sam nekako živio zatrpan među svim tim stvarima. Pokušavao sam nekako udahnuti pritješnjen uz stvari koje sam mislio da su ja, ali to nisam bio ja. Kada ne pričaš jezik, nitko te ne poznaje, sa sobom imaš dvije majice, dvoje hlače, dva para čarapa i šešir, onda si olakšaš i taj teret prošlosti. Počneš upoznavati pravoga sebe i, koliko god to zvučalo kao klišej, samog sam sebe iznenadio kakav sam u tom novom svijetu. Istina, u tim dugim šetnjama po bujnim planinama i škrtim nizanama, izlazile su na površinu sve one tamne misli, neriješene situacije, duboke rane i kao vitez kakav sam se nadao postati, borio sam se s njima. Zarastale su tako jedna po jedna rana. Svaki dan postajao sam malo lakši, onaj teret od kojeg sam se maknuo, sada kada sam korak ispred njega, mogao sam polako odbacivati. Naime, svatko tko kreće na ovaj put, trebao bi kod kuće staviti jedan kamen u torbu i to što veći kamen. Cijelim bi putem taj kamen trebao biti u torbi kao podsjetnik na ono što nas muči. I pred sam kraj, ima jedno mjesto, zove se Cruz de Ferro, gdje se taj teret ostavlja i stvarno, nakon svih uspona i padova, gladi, žeđi, tuge i smijeha, pred kraj puta dođeš do tog mjesta i spreman si ostaviti taj kamen, ostaviti ga sa zahvalnošću jer te naučio ono što si trebao naučiti i jer ti je pomogao da postaneš vitez, da ponovno postaneš ti. Camino nije cilj, Camino je put.

Žute strelice i školjke na cesti, na stijenama uz cestu, na drveću, na kućama, na stupovima postale su moja svakodnevnica. Nije bilo moguće izgubiti se. Samo su mi oči trebale biti otvorene za znakove koji su bili posvuda oko mene. Ali nakon nekog vremena to više nisu bili jedini znaci koji su me vodili. Moje su oči i uši postale otvorene za puno više od toga; naučio sam slušati svoje tijelo, slušati ton i boju glasa osobe koja mi prilazi. Naučio sam gledati oblake, naučio sam slušati svoje misli i polako, ali polako – učio sam slušati Boga, onaj poznati drevni, ali u isto vrijeme i nepoznati glas u nutrini. Otvorio sam oči prvenstveno da se snađem i ne izgubim ali, do kraja Puta, moje su oči bile otvorene da ne propustim ljepotu svijeta.

Skupina od pet muškaraca, svi jaki i mladi, hodali su zajedno glasno se smijući. Put je bio brdovit, pun oštrog kamenja, svaki je korak morao biti smislen jer se vrlo lako noga mogla izvrnuti, a to baš nije poželjno na ovako dugačkom putu. Bili je Hrvata i imali su fantastičnu priču; došli su pomoći slijepome prijatelju da prehoda ovaj Put. Išli su zajedno, kao ekipa i uvijek je jedan od njih držao prijatelja za ruku, a na nekim su ga dijelovima i nosili. Došao sam ovdje da budem sam, a na kraju sam bio bliže ljudima nego ikada u životu. Shvatio sam da nismo ovdje da budemo sami nego da budemo skupa kao braća i sestre.
Kišilo je. Stajao sam u podnožju planine te, smrznutih ruku i nogu, ušao u mali restorančić nalik na kakvu konobu i pojeo toplu juhu i iskreno, još uvijek ne znam od čega je bila.

Čekao me veliki uspon, mahovina ispod nogu, a kiša i vjetar oko mene. Noge su se već navikle na napor, jake i sigurne, um prazan i koncentriran, srce se polako puni vodom iz nekog čistog izvora. Kada sam došao na vrh, bio sam sam, oko mene samo divljina. Ništa u blizini nije bilo ljudskom rukom sagrađeno i shvatio sam da sam par tisuća kilometara od kuće i stojim sam na vrhu planine, oko mene nema ljudi. Prestala je kiša, izašlo je sunce. Sjetio sam se naslonjača i onog svog prvog koraka. Osjetio sam se živim i bliže samom životu nego ikad prije. Glasno sam se počeo smijati i moliti, zahvaljivati i plesati. Bio sam sam na vrhu planine i moje srce je došlo na mjesto gdje je trebalo doći.

Nisam nikada prije hodao 25 kilometara u komadu, a sada sam to ponovio 33 puta zaredom i to nekada 20 kilometara, a nekada 43. Tjedan dana mi je zglob na nozi bio duplo veći nego što je inače, da sam ostao u Slavonskom Brodu vjerojatno bi preležao par dana kod kuće dok se zglob ne smiri, ali ovdje sam svako jutro i podne sjedao na kavu i tražio vreću leda da mi splasne otok kako bih mogao staviti nogu u cipelu i onda prehodati 30 kilometara. Nakon dva tjedna, odlučio sam odsjeći nokte na nožnim prstima, a sljedeći se dan pojavilo devet žuljeva na tim prstima. Naučio sam bušiti žuljeve, politi ih jodom; naučio sam mijenjati čarape puno češće i sušiti ih na svom ruksaku; naučio sam slušati svoje noge; naučio sam da mogu puno više nego što mislim – naučio sam iskoristiti tu bol za molitvu i razmišljanje. Teško je to objasniti riječima, zbog tih bolova u nogama sve je drugo bilo jače, izraženije i imalo je puno veću težinu. Iskreno, zadnjih tjedan dana puta nisam imao žuljeve i bilo mi je žao, kada to ovako napišem i sam sebi zvučim kao luđak, ali istina je.

Hodao sam kroz idiličan španjolski krajolik, zelenilo, potok i pastir s jedno pedesetak krava, stao sam uz ogradu i uživao u trenutku. Bila je to slika kao s neke razglednice ili reklame za Milku. Zbilja, malo je izgledalo kao da sam u Alpama, a zapravo sam bio u Pirinejima, no siguran sam da Španjolci imaju neku svoju „Milku“, možda ju zovu La Milca. To stado krava prolazilo je pokraj mene i moj se pogled susreo s jednom koja je bila na začelju. Tu je prestala reklama ili, ovisno iz koje perspektive gledate, možda je tu i započela. Njezin pogled bio je ljutit, kao u starom westernu Sergea Leonea. Gledali smo se, ona nije trepetala, a nisam ni ja, stala je i polako dizala prednju nogu. Moja desna ruka je tiho krenula prema ogradi, odjednom galop, brzina i dugački „muuuuu“, krava se našla ispred mene u trenu. Na njena tri metra od mene, krenuo sam prema ogradi prvo ja pa moj šešir i tada je u priču uletio pas, moj spasitelj. Stao je između nas, zarežao na kravu, meni veselo mahnuo repićem i razdvojio ovaj dvoboj. Rekao sam joj: „Do sljedećeg puta!“ ili na španjolskom: „Hasta la vista, baby!“

Putem sam shvatio zašto mi je trebalo deset godina da i ja krenem na ovo putovanje – jednostavno prije ovoga ljeta nisam bio spreman. Nisam bio spreman shvatiti da cilj nije doći do katedrale sv.Jakova u Compostelu već pomoći svakom čovjeku kojeg sretnem putem i dopustiti da se meni pomogne. Nisam bio spreman jer sam želio samo avanturu tijela, avanturu vina, sira, choriza, izlazaka, zalazaka i razgovora, nisam znao da je ovo više avantura duha, avantura putovanja prema Santiagu, ali i prema dubinama duše. Hodajući, mislim da sam se sjetio svake osobe koju sam sreo u životu i svaka je ta osoba završila u mojim molitvama i prošnjama Bogu, pokušao sam riješiti svaki odnos, svaki zaostao kamenčić i ostaviti ga na ovom prašnjavom putu. Kada sam prestao biti važan ja, došlo je i ovo putovanje.
Radost i tuga su se izmjenjivale u meni kako sam se približavao Santiagu. U mjesec dana proživio sam jedan život unutar ovog života, shvatio sam da je za sreću potrebno jako malo, dvoje hlače, dvije majice, dvoje čarape i jedan šešir. Sv.Jakov me dočekao raširenih ruku, uspio sam, radostan, miran, srce ponovno cijelo. Teret koji sam donio na Put ostao je porazbacan ispod Gospodinovih zvijezda. Sve što mi je putem trebalo, dobio sam; i četkicu za zube i štap za hodanje, flaster i iglu za bušenje žuljeva ili sapun. A sve što je mojim suputnicima trebalo, imao sam ja, od hrane i vode do lijepih riječi ili tihog uha. A zapravo nitko od nas ništa nije imao osim dara zvanog Život i prilike da vidimo kakav on uistinu jest – neprocijenjiv poklon. Naučili smo da ne možemo ništa sami, da se moramo brinuti jedni za druge, a na kraju ipak sve prepustiti jer ne znamo što nas čeka iza ugla, a kamoli sutra.

Avion, metro, avion, autobus, još malo autobusa i stigao sam u Slavonski Brod. U isto ono ljepljivo ljeto u Slavonskom Brodu ali sada je bilo drugačije i to ne samo zato što su mi noge bile jače, a brada duža ili zato što sam izgorio po cijelom tijelu i lagano šepao. Put. Putovanje. Otišao sam i vratio se, ali nisam ostao isti, ili sam možda bio više isti nego što sam bio prije puta. Kada sam sišao s autobusa i izvadio ruksak na podu je bila reklama nacrtana žutim sprejem, nekakva putnička agencija i velika žuta strelica, ista onakva kakvu sam gledao svaki dan na Camino de Santiagu. Vratilo mi se sve što sam naučio i iskusio na putovanju i taj tren sam znao, ovo je sada prvi pravi korak ostatka mog života.

Kraj.