Napisala: Erika Kožić

Ovo smo ljeto prijateljica i ja otputovale u mjestašce gdje nadnaravna bića još caruju, gdje dobro uvijek pobjeđuje zlo, i gdje životinje još govore.

Pripovjedačica Srebrenka Peregrin i ja provele smo jedan ljetni vikend na festivalu na rubu, tj. Festival at the Edge, u Velikoj Britaniji.

Veterani festivala od milja ga zovu FAtE, što bi se na engleskom moglo čitati kao sudbina. Velika Britanija poznata je po svojoj bogatoj kulturi i povijesti legendi, bajki i narodnih priča, s dubokim korijenima u poganskim vjerovanjima. Tako su rijeke ljudi svih životnih dobi ulazile u festivalske šatore slušati priče. Sva su sjedeća mjesta bila popunjena, a ljudi su čak stajali okolo kako bi uživali u nastupima. Tijekom festivala održavale su se i stručne radionice koje su pohađali srednjoškolci i umirovljenici, profesionalci i amateri. Dok u Hrvatskoj još uvijek službeno imamo samo jednu profesionalnu pripovjedačicu (našu učiteljicu i mentoricu Jasnu Held), u Velikoj Britaniji se baš osjeti ta snažna kultura pripovijedanja.

Festival at the Edge 2016

Festival at the Edge najstariji je festival pripovijedanja u Engleskoj. Dobio je ime po vapnenačkoj stijeni koja se proteže kroz cvjetne livade, šume i pašnjake blizu mjestašca Much Wenlock. U ljeto 2016. festival je slavio svoju 25. obljetnicu, a ta je godina ujedno i posljednja u kojoj se održao na tim pašnjacima. Od 2017. festival se održava na drugoj lokaciji. Festivalski program odvijao se od petka do nedjelje, u sedam šatora i na jednoj vanjskoj pozornici (nazvana „seoska pozornica“). Punktovi su bili složeni tako da je srebrni šator bio za glazbu i ples, „bar“ za točenje alkohola, zeleni šator pretežno za programe za odrasle, crveni šator za strane goste (nastupali su izvođači iz Japana, SAD-a, Poljske, Brazila, Izraela i drugih zemalja), žuti šator za stručne radionice, te cirkuski šator i bijeli šator za programe za djecu. Na seoskoj pozornici bili su tradicionalni plesovi (Morris dance) i zabavne radionice kao što su bubnjanje, ples iz Bollywooda, pjevanje, tai chi i slično. Jedan dio pašnjaka služio je kao kampiralište gdje su ljudi spavali u svojim šatorima ili kamp-kućicama.

Festival at the Edge 2016

Svaku večer u bijelom su se šatoru odvijali pripovjedni krugovi (story rounds) na kojima sudionici iz publike pripovijedaju pred drugima i vježbaju svoje vještine. Iza 22h palili su krijes i onda bi se pričanje nastavilo do sitnih noćnih sati. Posljednji dan bila je organizirana pripovjedna šetnja kroz obližnju šumu (story walk). Šetali smo stazom, i na nekoliko mjesta bismo stali u krugu oko pripovjedača i slušali priče. Već nekoliko godina i sama imam ideju o organizaciji pripovjednih planinarenja na Sljemenu, Kleku, Papuku, ili drugdje u Hrvatskoj, no zbog nedostatka interesa se ova ideja još nije realizirala. Možda polako dolazi vrijeme i za slične šetnje kod nas!

Na FAtEu se vidjelo da su uložili mnogo truda u svaki detalj. Tih intenzivnih dva i pol dana preletjeli su u tren. Svaka je predstava imala svog voditelja i svoje boje ukrasa i zastora na pozornici. Isto tako, ljudi s posebnim potrebama bili su itekako dobrodošli. Simultano praćenje znakovnim jezikom bilo je osigurano na glavnim predstavama, a svi pristupi su bili prilagođeni osobama u invalidskim kolicima. Lijepo je bilo vidjeti kako je među izvođačima bila grupa pripovjedača s Downovim sindromom iz kazališta Kaleidoscope, a i poznato je da se i jedan od danas najznačajnijih profesionalnih pripovjedača Velike Britanije, Giles Abbot, počeo baviti pripovijedanjem kad je oslijepio uslijed bolesti.

Jedini minus festivala je činjenica da se konstantno barem sedam programa odvija istovremeno u različitim šatorima, a Srebrenka i ja nismo uspjele sebe klonirati da bismo mogle nazočiti svima. Kad je već bilo tako, odmah smo prvi dan studiozno proučile program i označile tko će na koju radionicu ili predstavu, tako da odvojeno pokrijemo što više toga. Bile smo tu sa ciljem i na zadatku! Misija nam je bila što više doživjeti, što više zapaziti, zapisati i naučiti, te, dakako, što dublje zaploviti u taj nevjerojatan i divan svijet usmene predaje.

Osim što smo nastojale pohađati što više stručnih radionica, organizirale smo se tako da pokrijemo i što više različitih pripovjednih nastupa. Ponekad smo se osjećale kao jedine dvije osobe koje bjesomučno pišu bilješke u svojim tekicama i fotkaju sve što se fotkati može. Uglavnom smo slikale uvodni dio nastupa ili završni pozdrav, budući da to nije dozvoljeno za vrijeme nastupa, dok je za vrijeme stručnih radionica naprosto neizvedivo zbog tempa rada i dinamike. Ponekad nam se činilo da smo najglasnije i najbrbljavije gošće na travnjacima kad bismo se srele u svojim šetnjama od šatora do šatora, pa uzbuđeno i ubrzano prepričavale jedna drugoj svoja iskustva!

Među ostalim, stručne radionice su uključile tehnike pripovijedanja, disanja i glasa, te različite primjene u nastavi, kreativno pisanje i poeziju. Nastupi su uključili bajke, autorske priče, narodne priče i legende, priče prilagođene suvremenom dobu (queer i znanstveno-fantastične te znanstvene priče), tandemsko pripovijedanje, i pripovijedanje uz pratnju glazbe (djembe, gitara, pjevanje). Bile su tu priče za pikavce, djecu i adolescente, kao i priče sa sadržajem samo za odraslu publiku.

Sa pripovjedačem Taffy Thomasom

Uz nevjerojatne pripovjedače i priče, ono što me se posebno dojmilo na festivalu jest koncept, organizacija, profesionalnost, a, više od svega, pristupačnost izvođača i organizatora. U tih dva i pol dana na 25. obljetnici najstarijeg festivala u Engleskoj upoznala sam mnogo divnih, otvorenih i kolegijalnih profesionalaca. Stekla sam uvid u cijeli jedan prostrani svijet priča te vidjela kako se to može razviti i ostvariti u lijepoj našoj.

Makar su mogućnosti za stručno usavršavanje u području pripovijedanja u Hrvatskoj slabe, ipak imamo par izvrsnih festivala srodnog sadržaja, kao što su Ogulinski festival bajki i Legendfest. Isto tako, već sad dok ovo pišem vidim da se svijest o pripovijedanju kao umjetnosti budi u Hrvatskoj te kako ima sve više pripovjedača i događaja. Jasni možemo puno zahvaliti za ovu renesansu, jer kao jedina službeno profesionalna pripovjedačica u Hrvatskoj, ona već preko dvadeset dvije godine pripovijeda i oko deset godina vodi početne i napredne radionice za pripovjedače u Hrvatskoj.

Kroz svoje aktivnosti u udruzi „Vilinput“ i mi radimo na tome da pridonesemo rastu svijesti o važnosti pripovijedanja u odgoju, obrazovanju i zdravstvenom sektoru. Godine 2014. organizirale smo prvi festival pripovijedanja u Slavonskom Brodu, a u tijeku je organizacija drugog festivala pripovijedanja koji će se održati 17.-20.3.2017. Hrvatski festival pripovijedanja u Slavonskom Brodu osmišljen je kao kulturno-umjetničko-edukativni događaj koji okuplja stručnjake i entuzijaste čije je područje djelovanja pripovijedanje, hrvatski jezik i knjižničarstvo te komunikacija i kreativno stvaralaštvo.

Jednog dana, možda i naš festival bude onoliko velik i ukorijenjen u tradiciju našega kraja koliko je to Festival at the Edge u Velikoj Britaniji. Kako biste se u to uvjerili i sami, dođite nam se pridružiti na festivalu pripovijedanja u Slavonskom Brodu. Dobro ste nam došli i srdačno ste pozvani!

(C) Udruga “Vilinput”, 2016